Franz Joseph 2010

Ronilačka ekspedicija SMS FRANZ JOSEF I Maj 2010

Istorija broda

U istoj klasi brodova austrougarske carske i kraljevske ratne mornarice (k. u k. - kaiserliche und königliche Kriegsmarine) bio je izgrađen samo još jedan brod, SMS Kaiserin Elisabeth identičnih karakteristika. Skraćenica SMS, prisutna u imenima oba broda, značila je Seiner Majestät Schiff, tj. „Brod njegova veličanstva“.

Na poziv predsjednika opštine Tivta, Marka Filipova Krstovića, sazvano je Opštinsko vijeće, koje je 24. marta 1889. donijelo odluku da se austrougarskoj mornarici za izgradnju arsenala besplatno dodijeli zemljište. Kao zanimljiv podatak iz istorije ovog broda potrebno je pomenuti da je na njegovoj palubi potpisan ugovor izmedju opštine Tivat koju je predstavljao njen gradonačelnik gospodin Krstović i predstavnika austrougarske ratne mornarice o ustupanju opštinskog zemljišza za gradnju mornaričkog arsenala.

Godine 1895. brod je plovio vodama Sjevernog mora, dvije godine poslije istočnom Azijom, a godine 1898. stigao je u Portugal. 1904. i 1905. bio je rekonstruisan u laku krstaricu te je došlo do promjene naoružanja, o čemu nema preciznih podataka, a od 1905. do 1908. plovio je ponovo vodama istočne Azije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, dakle od 1914. do 1918. godine, nalazio se u Boki Kotorskoj kao stražarski brod – pokretna obalna baterija u zaštiti zaliva. Pouzdano se zna da je u to vrijeme pripadao grupaciji drugog diviziona obalnih oklopnjača austro-ugarske mornarice. Zanimljiv je podatak da se tokom pobune mornara u Boki Kotorskoj u februara 1918. godine od ukupno 441 člana posade njih 19 našlo na listi optuženika.

Pred kraj Prvog svjetskog rata u Bokokotorski zaljev uplovili su saveznički britanski i francuski brodovi sila Antante. Zapovjednik savezničke flote bio je francuski kontraadmiral Kobe. U oktobru 1918. godine carska vlada u Beču naredila je predaju svoje flote Narodnom vijeću Slovenaca, Hrvata i Srba. Naređenje o primopredaji flote potpisao je u Puli 31. oktobra kontraadmiral Horthy. U ime Narodnog vijeća SHS flotu je preuzeo kapetan bojnog broda Janko Vuković Podkapelski na palubi bojnog broda SMS Viribus Unitis u Puli. Na svim brodovima koji su se tada u Puli zatekli podignute su hrvatske zastave. No sljedećeg mjeseca, na savezničkoj mirovnoj konferenciji, odlučeno je da se bivša austrougarska flota razdijeli između Britanaca, Francuza i Talijana. Novostvorena država Kraljevina SHS dobila je tek neznatan dio ratnih brodova, i to nedovršene i neispravne torpiljarke. Ostali brodovi austrougarske flote, koji su se tada nalazili u Boki, bili su razoružani, raspremljeni, a glavnina posada iskrcana i poslana kućama. Neznatan dio posada ostao je na brodovima kako bi pomogao saveznicima pri iskrcaju naoružanja i opreme, skladištene na kopnu. Sva artiljerijska municija s brodova ukrcano je na krstaricu SMS Kaiser Franz Josef I. koju je nadzirala mješovita saveznička straža. Na brod, prvobitno dodijeljen Francuzima kao ratni plijen, došla je početkom 1919. godine jugoslovenska posada. Međutim, već krajem februara bila ga je prisiljena napustiti, te je ponovo potpao pod nadzor saveznika. Vezan na sidrenoj plutači u uvali Žanjice na ulazu u Boku Kotorsku. Nastradao je zbog jakog nevremena dana 19. oktobra 1919. godine, kada se otrgnuo od plutače i potonuo.

Prema jednoj verziji, razlog potonuća bila je sabotaža s jugoslovenske strane, no za to nisu pronađeni valjani dokazi. Brod je bio slabo održavan, uz minimalan broj posade, tako da je zbog njegove starosti i dotrajalosti moglo lako doći do kobnog prodora vode u trup koji je uzrokovao potonuće.

Nakon Prvog svjetskog rata bilo je nekih pokušaja vađenja potonulih brodova u Boki Kotorskoj, ali su tehničke i materijalne mogućnosti u Kraljevini SHS bile skromne i ograničene za tako zahtjevne akcije. Istovremeno stranci nisu pokazivali veliko zanimanje, jer su izgledi moguće dobiti bile vrlo male. U časopisu Udruženje za popularizaciju pomorstva „Jadranska straža “ (br. 7 iz 1923. godine) uočuvao nam se zanimljiv oglas na ćirilici, koji u cijelosti glasi:

„PRODAJA POTOPLJENE LADJE - Novine javljaju da je ministarstvo finansija odlučilo da se prodaju bivša a.-u. ratna lađa „Franz Josef“ i neki hulkovi koji su potopljeni odnosno koji se nalaze u vodama Boke Kotorske. „Franc Josef“ se nalazi u dubini od 40 m. Taj je brod tip krstarice, sagrađen g. 1885. Država pridržava sebi pravo otkupa oružja i municije, koja se nađe u dobrom stanju. U radu oko vađenja brodova ne prima država nikakove troškove, nego ih kupac ima da snosi sam.“

Naravno da na ovako sročeni oglas i u njemu navedene uslove nije bilo odaziva. Prve informacije o potonulom brodu SMS Kaiser Franz Josef I. stigle su od strane doajena hrvatskog ronjenja, gospodina Josipa Komadine (1906.-1989.), prvog hrvatskog instruktora ronjenja u Kraljevskoj ratnoj mornarici. Na tom poslu naslijedio je godine 1932. poznatog Alojza Polaka, porijeklom Čeha. Školu ronjenja vodio je u Arsenalu Tivat, a bio je i prvi šef škole ronjenja u Ratnoj mornarici FNRJ sve do preseljenja škole iz Tivta u Pulu 1956. godine, kada je otišao u zasluženu penziju. Više puta ronio je na podrtini SMS Kaiser Franz Josef I. radi izviđanja i treniranja ronilaca prije i poslije Drugog svjetskog rata. Sin Josipa Komadine, prof. dr. sc. Pavao Komadina, kapetan duge plovidbe, svojevremeno zamjenik ministra pomorstva u vladi Republike Hrvatske, primjer je čuvanja i prenošenja porodične pomorske tradicije.
Imao sam čast i priliku da me gospodin Danijel Frka prilikom boravka jedne istarske delegacije u Kotoru upozna sa gospodinom prof. dr. sc. Pavkm Komadinom. Tom prilikom smo pomenuli i njegovog oca i njegove zasluge u razvoju ronilaštva u Boki Kotorskoj.

Akvatorij Prevlake u bivšoj je Jugoslaviji bio vojna zona, gdje je bavljenje podvodnim aktivnostima bilo zabranjeno, tako da je samo nekolicina privilegiranih ronilaca Ratne mornarice, među kojima sam bio i ja, ronila na tom objektu. Godine 1964. ondašnje najveće preduzeće za teglenje, spašavanje i rezanje brodova, splitski BRODOSPAS, dobilo je od Ministarstva pomorstva dozvolu za uklanjanje olupine. S obzirom na dubinu, veličinu i položaj broda, nije bilo isplativo potpuno, a niti djelimično dizanje olupine, već se pristupilo samo vađenju obojenih metala (bronze, bakra i mesinga). U to vrijeme cijena obojenih metala na domaćem i stranom tržištu bila je takva, da su akcije vađenja preduzete i provedene u ljetnjim mjesecima 1964., 1965. i 1966. bile isplative. Moguće je dakle zaključiti da je olupina SMS Kaiser Franz Josef I. bila „svjesno i namjenski devastirana“, pa se ronioci koji će je obilaziti u budućnosti ne bi smjeli previše iznenaditi naiđu li jedino na goli trup broda.


Radovi izvedeni na olupini

Olupina leži na dubini od 40 metara, nagnuta je na lijevi bok pod nagibom od 80°. Utonula je 4 do 5 metara u mulj. Pramac broda okrenut je u smjeru rta Oštro, pravac S-SE, a krma u smjeru Herceg Novog, pravac N-NW. Ronioci „Brodospasa“ obavljali su ronjenja s ekipnog broda Verudica, koji je bio opremljen sa teškom ronilačkom opremom, skafanderima tipa „Galeazzi“ i „Siebe Gorman“. U to vrijeme je na ekipnom brodu bio samo jedan komplet lake ronilačke opreme tipa „La Spirotechnique“ i regulator tipa „Mistral“. Budući da su tek dva ronioca bila obučena za ronjenje lakom ronilačkom opremom, pretežna većina ronjenja bila je obavljena teškom opremom. Brod je također bio opremljen agregatima za podvodno elektrokisično rezanje. Dubina ronjenja prelazila je 30 metara, tako da je brod prema tada važećem „Pravilniku o higijenskim i tehničkom zaštitnim mjerama pri ronilačkim radovima“ za cijelo vrijeme trajanja podvodnih aktivnosti bio opremljen palubnom dvoodsječnom dekomopresijskom komorom tipa „Siebe Gorman“. Shodno pravilniku, uz komoru je na brodu bio prisutan i lijekar podvodne medicine koji je brinuo o sigurnosti ronjenja. Predmeti odrezani pod vodom i prikupljene čaure artiljerijske municije bile su na palubu Verudice podizane uz pomoć tovarice i vitla sile podizanja od 3 tone.
Na desnom boku broda je na početku radova izrezano nekoliko otvora u predjelu stroja veličine oko 3 x 2 metra, te nekoliko manjih otvora u smjeru pramca kroz koje su iz broda izvlačeni odrezani dijelovi: kondenzatori pare, cijevi drenaže, ventili, te artiljerijska municija – čaure. Odrezane su i obje brodske osovine s oba propelera. Budući da je promjer osovina bio oko 300 mm, osovine su prethodno užljebljene pomoću elektrokiseoničnog aparata, a potom odrezane eksplozivnim punjenjem, tj. miniranjem. Demontirana su i izvađena oba pramčana topa glavnog kalibra i poklonjena Istorijskom muzeju na Cetinju. Danas stoje pored Plavog dvorca na Cetinju. Najveći dio tereta činile su mesingane čaure različitih kalibara, od 40 do 240 mm, od kojih je većina imala zalemljene poklopce, jer se u njima nalazilo barutno punjenje u obliku šupljih šipki promjera 8 do 12 mm. Ronioci su šipke nakon skidanja poklopaca bacali natrag u more, popularno ih nazivajući „manistra-tjestenina“. Gotovo u sve čaure artiljerijske municije prodrlo je more, no ronioci su ustanovili da je barut nakon sušenja na suncu uporabljiv. Tada, u tom kraju, od Molunta do Boke, mjesni su ribari bili vrlo skloni uporabi eksploziva u ribolovu. Ronioci su to vješto koristili, pa su mijenjali barut za ribu i vino. Premda je većina ronilaca koji su u ono vrijeme radili na podrtini broda SMS Kaiser Franz Josef I. danas u poznim godinama života, ipak se još živo sjećaju kirnji i ugora isplivalih nakon miniranja podvodnih osovina.

Ronjenje se izvodilo u parovima; jedan ronilac prikupljao je čaure u unutrašnjosti broda, dok ih je drugi bragao na čelično uže tovarice sistemom „bocca di cane“, te je tako cijeli parangal podizan na palubu ekipnog broda. Parovi ronilaca čak su se i takmičili ko će izvaditi više čaura. Kad se nakupilo oko 30 tona čaura i ostalih obojenih metala, ekipni brod isplovljavao je za Split gdje je teret predavao u rezalište matičnog preduzeća. Za jednu sezonu obavljene su 4 primopredaje, a računa se da je za 3 godine izvađeno oko 300 tona obojenih metala. Brodski propeleri i topovi podignuti su pomoću parne dizalice Dvainka, sile podizanja 60 tona, koja je za tu priliku doplovila iz Splita. Rezalište „Brodospasa“ prodavalo je obojene metale talijanskoj firmi „Vedani“ iz Milana, koja je u to vrijeme bronzu, bakar i mesing otkupljivala po najvišim svjetskim cijenama.

O radovima Brodospasa na oboj brodskoj olupini pričao mi je u više navrata i naš poznati slikar gospodin Vojo Stanić. On je bio očevidac ovih radova. Tokom boravka radnika Brodospasa sa brodom Verudica u hercegnovskoj luci sprijateljio se sa ekipom ronilaca i kapetanom broda. Pričao mi je kako je često posjećivao ovu ekipu na brodu i kako su mu pričali o radovima koje su obavljali. Kako je sa svojom barkom često boravio na moru svraćao je do Verudice na poziciji iznad potopljenog Franca Josefa i radozbalo posmatrao radove. Odlično se sjeća hiperbarične komore koju je ovaj brod imao.

Pomenimo s dužnim poštovanjem imena ronilaca „Brodospasa“ koji su radili na olupini SMS Kaiser Franz Josef I., a koji su svoj posao obavljali kvalitetno i profesionalno. Rukovodilac ronilačke ekipe u sve tri akcije bio je legendarni Mate Jovičević „Mate Crnogorac“ (1921.-2002.). Ronilačku ekipu sačinjavali su: Franjo Punčikar (1927.-1990.), Stipe Šeravić (1931.), Baldo Lapov (1932.-2003.) - prvi hrvatski ronilac koji je zaronio na podrtini Baron Gautsch, Slavko Šafar (1931.), Ljubo Lovrić (1929.), Đulijo Lovrić (1932.-2004.), Marin Pažanin (1932.), Božo Tudić (1936.), Nikola Antolos „Herkules“ (1937.-2004.), Božo Klarin (1932.), Ante Delale (1931.), Ivan Volarić (1937.), Nikola Tanfara (1935.), Svetin Tanfara (1929.-1985.), Frane Tanfara (1938.) i Mate Matešan (1940.). Ljekari ronilačke ekipe bili su dr. Stracimir Gošović i dr. Anton Stipišić.
U vrijeme obavljanja podvodnih radova na olupini SMS Kaiser Franz Josef I. radilo se o legitimnom poslu, opravdanom potrebom prodaje obojenih metala, koja je osiguravala egzistenciju mnogim radnicima „Brodospasa“. Gledajući s današnje tačke gledišta, moguće je pretpostaviti da bi ova olupina, kao i mnogi drugi devastirani podvodni objekti, bila puno korisnija i zanimljivija za turističku djelatnost da je ostala nedirnuta. Možda će i ovaj tekst pomoći budućim naraštajima oko sistematskog proučavanja istorije i sudbine kako ratnih tako i mnogih drugih potonulih brodova u Jadranu.

Najviše informacija o navedenim radovima na ovoj olupini dobio sam od gospodina Franja Zeljaka brodospasovog ronioca iz Splita. Od njega sam dobio i monografiju Brodospas 1947 – 1987, kao i još mnogo drugig stvari vezanih za ronjenje, na čemu mu se i ovog puta najiskrenije zahvaljujem.







Tehnički podatci broda


Tip: Krstarica
Sestrinski brod: Carica Elizabeta
Brodogradilište: Stabilimento Tecnico Triestino, San Rocco
Serijski broj: 233
Postavljena kobilica: 03.01.1888. godine
Porinuće: 18.05.1889. godine
Početak rada: 02.06.1890. godine
Deplasman: 4.031 t. konstrukcioni – 3.967,52 t
4.332,7 t maksimalni - 4.267,47 t
Dužina: 97,905 m pp
102,56 m vodena linija
103,70 m ispod vodene linije
Širina: 14,724 m preko svega
Gaz: 5,7 m konstruktivni ( srednji)
5,985 m poni deplasman, za svaki 1 cm gaza odgov-
ara 10,442 t dodatne težine.
Tip mašine: proizvedeno od San Andrea 1888/89
4 dupla kotla sa 24 ložna mjesta; 9 atmosfera radni
pritisak
dvije horizontalne tro cilindrične trostruke mašine na
ekspanziju
dvije trokrake Griffith-propele promjera 4.420 mm
Snaga mašine: 8.000 KS, 8.743 maksimalna (probna vožnja 20.05.1890)
Brzina: 19.17 čv maksimalna, 18,86 čv srednja brzina
Ugalj: 614 t kameni ugalj ili 632 t briketa (presovani ugalj)
Oplata: oplata pramca 38 mm
Naoružanje: Prije početka rata:
2 x 24 cm L/35 Krupp C/86, -5+13,5
6 x 15 cm L/35 Krupp C/86, -7+20
5 x 47 mm L/44 SFK Hotchkiss, -20+20
4 x 47 mm L/33 SFK Hotchkiss, -20+20
2 x 37 mm L/33 SFK Hotchkiss, -20+20
2 x 7 cm L/15 Bootsgeschutze, -30+18
4 TR 40 cm (1B -6, 2S 75, 1H -3)
13 x 47 mm L/44 SFK. -28 + 20
2 x37 mm L/33 SFK Hotchkiss, -20+ 20
4 x 37 mm mitrailleusen C/1900 V, -16+ 18
Posle rekonstrukcije 1905. godine
2 x 15 cm L/44 Škoda, -8+ 21
6 x 15 cm L/35 Krupp C/85 aptiert 1889., -7+21
14 x 47 mm L/44 SFK Škoda
2 x 47 mm L/33 Mirailleusen C/1900 V, -16+ 18
1 x 8 mm MG M 01
4 TR 40 cm (1 B -6, 2 S 75, 1 -3)
U ratu dodato:
1 x 8 mm Mg M 07/12 in Ballonabwehr-Lafette
Datirano po komadu Prije početkanrada (vožnje)
Cijevi 50 čeličnih granata 24 cm
20 zapaljivih granata 24 cm
72 čelične granate 15 cm
72 zapaljive granate 15 cm
18 šrapnela granata 15 cm
18 segment šrapnela (iz više dijelova) 15 cm
1000 granata za 37 mm mitraljeze
Ukupno: 1400 zapaljivih granata 47 mm za L/44
700 čeličnih granata 47 mm za L/44
700 zapaljivih granata 47 mm za L/33
200 čeličnih granata 47 mm za l/33
900 zapaljivih granata 37 mm za L/33
70 zapaljivih granata 7 cm
30 šrapnel granata 7 cm
... torpeda 45 cm L/5,2
4 komada 3,25 kw Schuckert reflektora promjera 60 cm
2 komada 1,625 kw Schuckert reflektora promjera 35 cm
Posle rekonstrukcije broda 1905. godine vjerovatno kao
brod Carica Elizabeta
Posada: 399 ljudi
Troškovi izgradnje: 5.146.884 kruna

Ronilačka ekspedicija

Već tradicionalno ronilački centar „Epidaurum“ iz Cavtata u maju svake godine organizuje ronilačku ekspediciju na ovaj potopljeni brod. Proteklog vikenda izvedena je još jedna takva ekspedicija. Pored dvadesetak ronilaca iz Mađarske poziv da rone na ovoj olupini dobio je dvojac DC „Marine“.SSI Instruktor Trener Dragan Gačević i moja malenkost.
Ljubazni domaćin ove ekspedicije gospodin Boris Obradović svake godine na vreme pošalje poziv prvim komsijama.
Krenuli smo iz Herceg Novog raspoloženi za ronjenje na ovu poznatu olupinu, ali smo vrlo brzo naišli na razočarenje. Crnogorska carina na graničnom prelazu Kobila, nakon pregleda opreme,zakljucuje da nosimo suvise vredne stvari pa zabrinuti da nas Hrvatske kolege ne bi ocarinile, upucuju nas na drugi granicni prelaz po vrednu i vaznu potvrdu. Od granice do granice Crne Gore dovljno je tri brzine menjaca i sa dragocenim papirom prelazimo granicu...Hrvatski kolega naravno nije ni pogledao papir.Pozeleo nam je ugodan zaron...

Kada smo došli na prevlaku i videli opremu i vozila mađarske ronilačke ekipe odmah smo shvatili kakve bi muke imali da pređu crnogorsku carinu.
Uz uobičajene pripreme za ronjenje, poziranja i fotografisanja učesnika došlo je vreme za ukrcavanje na ronilački brod.
Meteo uslovi za ovu ekspediciju bili su povoljni i nakon ukrcavanja brod je isplovio na poziciju za ronjenje. Kao to pravila dobrog ronilačkog centra nalažu, staff centra je prije ronjenja obeležio potopljeni brod sa dve signalne plutače, jednu vezanu za pramac a drugu za krmu potopljenog broda. Ubrzo zatim po unapred utvrđenom planu grupe ronilaca počele su ulaziti u more. Već nakon skoka u more i kratkog bioravku na površini primetili smo umerenu morsku struju i plašili se njenog uticaja na vidljivost. Naša predpostavka se i potvrdila. Vidljivost na olupini nije bila najbolja ali ni toliko loša da se ne napravi dobar zaron.
Signalnim konopom spustili smo se na krmu olupine i odmah uočili slova kojima je ispisano ime ovog broda. Kako je ovo najinteresantniji detalj sa snimatelje skoro svi su se tu duze zadrzali pokusavajuci da dodu do sto boljeg snimka. Tako je sve bilo dok neko od učesnika nepažnjom ne podiže nataloženi mulj i naruši vidljivost, a onda nasta nervozan razlaz snimatelja po ovoj olupini stotinjak metara dugačkoj. Mi smo i dalje ostali na krmi snimajući krmenu statvu i otvor torpednog aparata koji se nalazi u visini vodene linije broda. S obzirom da olupina leži na levom boku i da je delom utonula u mulj najbolja vidljivost bila je od desnog dela palube i na desnom boku. Na tom delu broda je i najviše ostataka ribarskih mreža i parangala koje su ribari ostavili protiv svoje volje u nadi da će imati dobar ulov. Kako olupina leži na boku iz njenog nadgrađa protežu se horizontalno dva jarbola sa priponama, koja su takođe okićena ribarskim mrežama i parangalima i tokom ronjenja treba biti oprezan i ne upasti u njihovu zamku. Na krmenom dijelu broda mogu se vidjeti ostatci sajli kojima je opasan trup broda. Trostruke debele sajle su ostatci od pokušaja vađenja ovog broda. Na olupini se nalazi i veliki broj malih sidara od ribarskih čamaca, uglavnom ručno rađenih koje ribari nisu uspeli izvaditi, jer svako sidrenje na olupini nosi ovakav rizik.
Neki iskusniji ronioci odlučili su se za ulazak u olupinu u nadi da će napraviti kvalitetne snimke. Našu pažnju zaokupila je jedna poveca škrpina koja nam je strpljivo pozirala... Na desnom boku broda na više mesta nalazi se veća gomila barutnih šipki koje su tokom vađenja čaura iz istih izbacivali u more. Na pramcu olupine, jedno od dva desna sidra leži u svom ležištu. Drugo sidro nedostaje. Predpostavljamo da je zajedno sa topovima, propelerima i osovinama izvađeno tokom pomenutih radova. Pramac broda stoji skoro vodoravno i na njemu se nalazi u visini vodene linije otvor torpedne cijevi... Vreme za planirano ronjenje skoro da je isteklo. Znakom za izron pozdravili smo se sa olupinom i otpočeli izron. Ubrzo smo se skoro svi našli na dekompresionom zastanku. Bila je to prilika da se napravi još neki grupni snimak ucesnika ove ekspedicije. Nakon dekompresije izronili smo na površinu i počeli se penjati na ronilački brod. Na brodu su odmah počeli i prvi komentari. Bilo je lepo videti zadovoljna lica ronilaca i sa njima podeliti zadovoljstvo ovakvog ronjenja. Vratili smo se brodom na Prevlaku i počeli sa raspremanjem opreme. Da sve ne bude idealno pobrinula se kiša koja je počela da pada. Ni ona nam nije smetala da sa pričom o utiscima ronjenja nastavimo u restoranu na Prevlaci. Nakon toga ronilački brod se vratio za Cavtat a konvoj automobila putem prema ronilačkom centru „Epidaurum“ u Cavtatu gde su učesnici ekspedicije nastavili druženje do kasno u noć.


DC“Marina“ Herceg Novi

Dragan Gačević i dr Igor Čikara

Lep tekst i puno zanimljivih podataka.
Pohvala za ulozen trud da ovo podelis sa nama.
Mozda ako bi legla jos koja slika (i suva i mokra) da nam upotpuni utisak.
Jos jednom