OLUPINA BRODA CETINJE

lijepa prica o malo poznatoj olupini koja se nalazi u Boki....
preuzeto iz dnevnog lista Pobjeda.

Uoči 66. godišnjice tragedije parobroda „Cetinje“
Plava grobnica na pošti od pagra

SKORO SEDAM DECENIJA nakon potonuća „Cetinja“, broda koji je značajna stranica istorije 20. vijeka na ovim prostorima, ovaj događaj u savremenoj istoriografiji našeg pomorstva još nije dobio svoje zasluženo mjesto, obilježje, pa i sveukupan tretman


Podjednako udaljena od sve tri obale Tivta, Krašića i Bijele, tačno na sredini Tivatskog zaliva i na dubini od 41 metra i danas počiva naša najveća pomorska grobnica iz Drugog svjetskog rata, zlosrećni parobrod „Cetinje“, koji je veoma kratko do 10. decembra 1944. nosio partizanske oznake. Uskoro će biti ravno 66 godina otkako je, nakon nailaska na njemačku minu, skončao na dnu debelog mulja i tim povodom upravo se opet oglašava Dragan Gačević, istaknuti instruktor ronjenja, zavidan znalac našeg podmorja koji skupa sa svojim kolegama: Tončijem Frlanom, dr Igorom Čikarom i Karoljom Kovačem, roneći odavno i redovno posjećuje ostatke brodske olupine pomenutog parobroda. Uobičajeno, svaka od tih posjeta sobom donosi i novi detalj o tragičnoj sudbini „Cetinja“.

- Dugo sam tragao za njima i ja sam zapravo našao ostatke ovog broda, dok su sva ranija i, uglavnom, ribarska naklapanja o njegovoj poziciji bila bez ikakvog osnova! Oni, ili nijesu govorili istinu, ili pak nijesu znali pravu poziciju!? Uglavnom, niko nije htio da kaže, a kako je ovo najveća pomorska tragedija na području današnje države Crne Gore, nipošto je ne bi trebalo prepustiti debelom mulju zaborava, prisutnom u tom dijelu Tivatskog zaliva. To mi je bio i glavni motiv za potragu i pronalazak ostataka „Cetinja“, pogotovo što se u svim civilizovanim državama ovakvim „plavim grobnicama“ oduvijek pridaje poseban značaj. Iskreno govoreći i nažalost, to se kod nas svodi uglavnom na obilazak spomenika u Tivtu i kojekakve pojedinačne promocije. Ne znam da li je iko osim moje ekipe iz Crne Gore zaronio na ovu olupinu. Takođe, nije mi poznato i da su predstavnici bilo koje mornarice, pa i sadašnje Crnogorske ratne mornarice ikada tamo ronili ili polagali vijenac - kaže Gačević.

No, vratimo se istorijatu „Cetinja“, od kojeg je sačuvan vozni red plovidbe od 1905. do 1906, kada je ovaj parobrod u vlasništvu Barskog društva plovio redovnom „prugom“ na Skadarskom jezeru, pod imenom „Nettuno“. Svakodnevno, osim nedjeljom, putnici i pošta putovali su njime do Virpazara, odakle je imao i stalnu vezu diližansom za Pristan (današnji Bar). Bio je veoma pogodan za plovidbu Skadarskim jezerom, dužinom od 30 metara i sa 100 bruto registarskih tona. Proizveden je u Lajtamu (Engleska) 1903, a stalnu posadu činilo je sedam članova.

Nesvakidašnje burna i istorijska uloga ovoga broda otpočela je kad je crnogorski prestolonasljednik Danilo upravo na „Cetinju“ 22. aprila 1913. potpisao sporazum sa Esadom Pašom o predaji Skadra Crnoj Gori. Te godine naš parobrod je u Prvom balkanskom ratu služio i za tegljenje ratnih materijala, postajući pored jezerske plovidbe i jedno od glavnih plovila preko Skadra i Bojane do Jadranskog mora. I tokom povlačenja crnogorske vojske Bojanom je uplovio u Skadarsko jezero, da bi ga austougarska vojska artiljerijom potopila 1916. na Bojani, pod mostom nadomak Skadra, pa je i tada na „Cetinju“ poginulo 16 ljudi. Već naredne 1917. austrougarski stručnjaci su ga izvadili, popravili i preimenovali u „Pioner“, da bi kraj Prvog svjetskog rata dočekao u Luci Bar, djelimično oštećen i tu je ostao privezan narednih pet-šest godina...

Opet, prema nekim svjedočenjima, najvjerovatnije 1925, od Barskog društva brod je otkupio znameniti brodar i u to vrijeme jedan od najbogatijih ljudi na Balkanu Lale Zuber-Novaković, da bi ga pet godina kasnije i preuređenog prodao društvu „Boka“ u Kotoru. Tad je i prilagođen zalivskoj plovidbi, preimenovan u „Cetinje“. I tokom Drugog svjetskog rata sudbina mu nije bila baš naklonjena, pa je više puta mijenjao zastave, da bi potonjih ratnih dana bio u redovnom prevozu, na liniji Tivat - Đenovići. Nažalost, na svojoj prvoj zvaničnoj jutarnjoj vožnji, 10. decembra 1944. naišao je na minu koja je parobrod u strahovitoj eksploziji za pet minuta poslala na dno! Preživjeli su kapetan, te sedam putnika i trojica članova posade.

Po svjedočenju kapetana Bože Paparele, oko dvjesto putnika je ostalo u brodu, što se razložno smatra i najvećom pomorskom tragedijom u Crnoj Gori tokom Drugog svjetskog rata. Uglavnom, brod je bio krcat našim vojnicima, te italijanskim i njemačkim zarobljenicima, kao i putnicima s područja Boke kojima je ovo bio i najbrži prevoz u akvatoriju Tivatskog zaliva. No, bez obzira na uobičajene godišnje komemoracije, utisak je da ova velika pomorska tragedija usred Bokokotorskog zaliva i skoro sedam decenija nakon potonuća „Cetinja“, broda koji je uz ostalo i značajna stranica istorije 20. vijeka na ovim prostorima, ipak u savremenoj istoriografiji, pa i na fonu nužnog njegovanja naše prebogate pomorske tradicije, još uvijek nije dobila svoje bezuslovno zasluženo i veoma uvažavajuće mjesto, obilježje, pa i sveukupan tretman!?



Kapetana spasila vrata


Kad je po oslobođenju Kotora, 1944, kapetan Božo Paparela postavljen za zapovjednika „Cetinja“, brod je bio vezan u Dobroti (Kavalin). Prema njegovom svjedočenju, posada je dobila zadata da ga osposobi za plovidbu, mada je bio u vrlo slabom stanju. Osoblje stroja, naročito upravitelj Luka J. Kostić, požrtvovano su osposobili stroj i kotao. Posada je brojala 12 članova, prvi oficir palube bio je kapetan Ivo T. Tomić iz Dobrote, a prvi oficir stroja Ljubo Brguljan iz Prčanja (koga je dan prije katastrofe zamijenio Tonko Karaman iz Dubrovnika); vođa palube bio je Josip J. Katalan iz Prčanja. Kormilari su bili: Gracija M. Rizoniko i Tripo G. Radoničić,a kuvar Petar B. Marković, svi iz Prčanja. Vođa stroja bio je Krsto I. Marković iz Stoliva, a ostali članovi posade: Anton I. Katalin iz Prčanja, Mato A. Marković iz Stoliva i Mihailo N. Jovanović iz Dobrote.


U pisanom sjećanju, kapetan Paparela nastavlja:

- Dana 9. decembra 1944. počeli smo obavljati redovnu putničko-teretnu prugu Kotor-Herceg Novi i 10. decembra 1944. krenuli smo prema ondašnjem provizornom redu vožnje iz Kotora za Herceg Novi, u 6 sati ujutro. Dan je bio kišovit sa južnim vjetrom. Ploveći na relaciji Tivat -Đenovići, na visini Bijele, brod je udario u podvodnu minu, koju su Njemci postavili za vrijeme rata. To se desilo između 9 i 10 sati ujutro. Nastala je strahovita eksplozija, koja je bila tako jaka da sam skupa sa zapovjedničkim mostom bio dignut u vazduh i bačen u more. Duboko sam bio potonuo. Kad sam izašao na površinu, po kojoj su plivali drveni predmeti, prašina od uglja, nafte i ulja uhvatio sam se grčevito za neki predmet (mislim za vrata kormilarnice)?! Oko sebe sam vidio nekoliko davljenika, koji su vapili za pomoć. Bio sam u nemogućnosti da ikome pomognem jer mi je bila prelomljena desna noga, a sav sam bio pretučen. U času davljenja, odnosno malaksalosti, osjetio sam da me je jedna ruka uhvatila za kabanicu i izvukla u čamac, koji je, mislim bio iz Bijele... Na brodu je bilo pripadnika NO vojske, italijanskih i njemačkih zarobljenika i civila, sve skupa oko 200 putnika, kao i raznog tereta, tako da je brod bio potpuno krcat....“



Zamalo opet grobnica!?


Splitski Brodospas je pokušao da izvadi „Cetinje“ da bi završio kao sirovina za željezare. Ovaj zbilja zlosretni brod bio je veoma razvaljen eksplozijom, mada je veći dio ostao u jednom komadu. Prilikom vađenja krhka olupina se praktično prepolovila, tako da je jedan dio ponovo pao u more. Tom prilikom, sajle su se otkačile i povrijedile više radnika na dizalici! Svjedoci akcije splitskog „Brodospasa“ tvrde da su i u dijelu izvađenog broda, kao i u dijelu koji je potonuo u more bili vidljivi ljudski ostaci od kojih su neki kasnije sahranjeni u zajedničku grobnicu.


Raj za jastoge


Prema Gačevićevom svjedočenju, danas su ostaci broda „Cetinje“, nakon neuspjelog i potpunog vađenja, nepravilno razmješteni po muljevitom morskom dnu, tako da se ne može primijetiti kompletna forma trupa broda. On navodi:

- Najveći dio trupa broda je po svoj prilici ostatak njegovog krmenog dijela, koji je dobrim dijelom u mulju. Dio koji je najlakše prepoznati je brodski dimnjak sa postoljem, do polovine utonuo u sitni mulj. Kako je ova olupina poznata po lokalnom nazivu kao „pošta od pagra“ na njoj se mogu vidjeti razni oblici ručno rađenih sidara, koji su protiv volje vlasnika ostali zarobljeni u ovoj olupini. Mi nijesmo bili te sreće da vidimo neke od primjera pagra, ali smo vidjeli izuzetno dobre primjerke jastoga!? Kao po pravilu, na ovoj poziciju uvijek vlada loša vidljivost, pa je svaki napor da se napravi dobra fotografija skoro uzaludan...”

Vecernje novosti

“Cetinje“ potonulo u zaborav
V. VUJOVIĆ | 05. decembar 2010. 20:55
Crna Gora: Od najveće tragedije na moru, kada je potopljen parobrod sa 200 ljudi, prošlo 66 godina. Nikad nijedna vlast nije položila venac niti se setila tih žrtava - kaže ronilac Dragan Gačevic

HERCEG NOVI - Prošlo je od najveće tragedije na moru Crne Gore - potonuća parobroda „Cetinje“ i pogibije 200 ljudi, čitavih 66 godina, i vreme je da konačno kažemo kako niko od predstavnika aktuelne ni prethodnih vlasti nije položio venac na ovom mestu, niti se tih žrtava setio - kaže Novljanin, iskusni instruktor ronjenja Dragan Gačević.
Ovu „plavu grobnicu“ podjednako udaljenu od obala Tivta, Krašića i Bijele, on povremeno obiđe s kolegama iz istraživačkog tima u kome su Tonči Frlan, dr Igor Čikara i Karolj Kovač. U susret novoj godišnjici (10. decembra) od ove tragedije, Gačević ponavlja da „Cetinje“ i njegove žrtve neopravdano tonu u zaborav, a dužni smo im barem sećanje...

Ostaci parobroda „Cetinje“ leže na dubini od 41 metra i nepravilno su razmešteni po muljevitom dnu, tako da se ne može primetiti kompletna forma trupa broda. Nekoliko većih konstruktivnih delova ukazuje, osim na strahoviti učinak esksplozije u kojoj je „Cetinje“ potopljeno, i na jedan neuspeo pokušaj vađenja broda.

BROD NA VELIKOJ DUBINI

S obzirom na veliku dubinu na kojoj leži „Cetinje“, kao i zbog stalno mutne vode Tivatskog zaliva, za potonuli brod više ništa ne može da se učini. Tim pre je važna ona mera ljudskosti koja bi pokrenula nadležne na simbolično obeležavanje godišnjice ove tragedije. - Naši ronioci su odali poštu i posadi „Zente“, potopljene austrijske podmornice, polažući venac s njihovim sunarodnicima na olupinu, a za „Cetinje“ i njegove žrtve nema pomena - podseća Gačević.
U unutrašnjosti, dobro se vide rebra brodske konstrukcije obrasla podvodnim rastinjem. Najlakše je prepoznati dimnjak sa postoljem, do polovine utonuo u mulj, uredno beleži ekipa Dragana Gačevića nakon jedne od ekspedicija na „Cetinje“.
I kao što olupina, prema njihovom svedočenju, lagano ali nepovratno tone u mulj, tako i iz sećanja najstarijih Bokelja neopravdano nestaje neobična i tragična priča o „Cetinju“.
Brod dugačak 30 metara, sa 100 bruto registarskih tona, sagrađen je u Lajtamu, u Engleskoj, 1903. godine. Od 1905. godine, pod imenom „Netuno“, kao vlasništvo Barskog društva održavao je redovnu liniju na Skadarkom jezeru. Njime su putnici i pošta stizali do Virpazara, gde je čekala diližansa i preuzimala poštu za Pristan, današnji Bar.
Na brodu je crnogorski prestolonaslednik Danilo 22. aprila 1913. godine potpisao sporazum sa Esad-pašom o predaji Skadra Crnoj Gori. Iste godine brod je u Prvom balkanskom ratu služio za prevoz ratnog materijala, a bio je i jedno od glavnih prevoznih sredstava preko Skadra i Bojane do Jadranskog mora.
Austrougarska vojska brod je artiljerijom potopila 1916. godine u Bojani, nadomak Skadra., kada je poginulo 16 ljudi. Godinu kasnije, 1917, Austrougari su brod izvadili, popravili i preimenovali u „Pionir“, i koristili ga u vojne svrhe na Skadarskom jezeru. Kraj Prvog svetskog rata „Pionir“ je dočekao delimično oštećen u luci Bar. Tokom 1925. godine, otkupio ga je tadašnji biznismen Lale Zuber-Novaković, a onda ga je, pet godina kasnije, preuređenog prodao kotorskom društvu „Boka“. Brod je tada prilagođen zalivskoj plovidbi i preimenovan u „Cetinje“.

NEUSPELO SPLITSKI „Brodospas“ je u poratnim godinama pokušao da izvadi „Cetinje“, koje je, premda znatno oštećeno, još bilo u jednom komadu. Prilikom vađenja, otkačile su se čelične sajle, povredile dosta ljudi na dizalici, a krhka olupina se prepolovila i još jednom potonula.
Tokom Drugog svetskog rata, više puta je prelazio iz ruke u ruku, da bi poslednjih ratnih dana obavljao redovni prevoz na liniji Tivat - Đenovići. Na svojoj jutarnjoj vožnji 10. decembra 1944. godine naišao je na zaostalu minu koja ga je u strahovitoj eksploziji raznela i, prema svedočenjima očevidaca, poslala na dno za pet minuta. Preživeli su s teškim povredama kapetan, sedmoro putnika i trojica članova posade.
Prema pisanom svedočenju kapetana Boža Paparele, brod je bio prepun jugoslovenskih vojnika, italijanskih i nemačkih zarobljenika i civila.
U Bokeljskom letopisu 2005. godine, o tragediji broda „Cetinje“ pisao je i Tomislav Grgurević, naglasivši da uzroke potonuća „Cetinja“ treba tražiti u informaciji Mornaričke stanice Boka u kojoj je navedeno da je zaliv očišćen od mina i da je plovidba bezbedna. Nažalost, mina je bilo, a ima ih i danas, uprkos svim akcijama čišćenja.

Dnevne novine DAN 11.12.2010

HERCEGNOVSKI RONILAČKI CENTAR "MARINA" POKREĆE ZANIMLjIVE INICIJATIVE
Otvaranje Ronilačkog muzeja HERCEG NOVI

- Konferenciju za novinare povodom 66 godina od tragičnog potonuća parobroda "Cetinje", ideje o otvaranju Ronilačkog muzeja u Herceg Novom, i predstavljanje idejnog projekta potapanja broda "Split", održao je juče Dragan Gačević, instruktor ronjenja i rukovodilac Ronilačkog centra "Marina.
Gačević je istakao potresnu priču o istorijatu broda "Cetinje" čije je prvobitno ime bilo " Netuno", a zatim " Pioner". Gačević je istakao da je prestolonasljednik Danilo Petrović upravo na ovom parobrodu 22.aprila 1913. godine sa Esad Pašom potpisao sporazum o predavanjeu Skadra. Brod je nakon Drugog svjetskog rata prevozio putnike po Boki, da bi na žalost 10. decembra 1944. godine udario u podvodnu minu i za sobom povukao 200 putnika među kojima je bilo italijanskih i njemačkih vojnika. Ovaj brodolom preživjelo je svega sedam putnika i tri člana posade među kojima je bio i kapetan Božo Paparelo.
U doba SFRJ bio je jedan pokušaj vađenja parobroda " Cetinje" sa morskog dna, koji se na žalost neslavno završio. Brod i dalje sniva svoj modri san. Upravo zbog navedenih istorijski važnih podataka, ali i pijeteta prema žrtvama, Gačević smatra da ovaj datum treba da bude prepoznat od strane institucija države, i da se na adekvatan način obilježi.
Gačević je istakao da je prikupio obimnu dokumentaciju da se u Herceg Novom otvori Ronilački muzej. On smatra da neki od prikupljenih atrefakta mogu krasiti hercegnovske utvde i biti dodatna turistička atrakcija.

- Ideja o otvaranju muzeja je stara, i ovaj u Novom bi bio drugi takve vrste na Jadranu nakon Pirana. Smatram da naš grad, u kojem se i najviše ronilo, zaslužuje takav muzej i spreman sam čak i da u te svrhe ustupim sopstveni plac - naglasio je Gačević koji smatra
da bi se potapanjem razarača "Split" na ulazu u Boku, inače broda bivše JRM koji godinama trune na vezu u Kumboru, dobila top destinacija na Jadranu, čak i za jedan svjetski ronilački vodič.

- Ova ideja bi bila još jedan prilog pomirenju dva naroda. Zamislio sam, da se tom brodu "sudi" kao Karnevalu, jer je jedinstven slučaj u svijetu da brod čije ime nosi, i tuče po gradu Splitu! Spreman sam da ovaj razarač pripremim za ovaj čin, a mogao bi da ga potopiti gradonačelnik Splita, ili neko čiji je član porodice od ovog broda stradao. To bi ujedno bila i dobra poruka za čitav svijet, koja nikog ne bi ostavila ravnodušnom - istakao je Gačević.
On je još dodao, da bi brod bio potopljen na dubini od oko 20 m, koja je veoma pogodna za buduća zajednička ronjenja i turističku ponudu.
Ivo Paparelo sin Boža Paprela, kapetana parobroda "Cetinje", prisjećajući se ovog događaja, kazao je da njegov otac nije želio mnogo pričati o tome.

- Veliko je istorijsko pitanje ko je zaista postavljao te mine, Njemci ili saveznici - kazao je Paparelo koji se i danas bavi pomorstvom i koji živi u Dubrovniku i tijesno sarađuje sa institucijama u Crnoj Gori.
Kaže da sa Andrijom Lomparom, ministrom pomorstva, saobraćaja i telekomunikacija, radi na razvijanju finansijske šeme obnove crnogorske flote.
K.M.

Pobjeda 13.12.2010


U Herceg Novom obilježena 66. godišnjica tragedije parobroda „Cetinje“
Sjećanje na plavu grobnicu

HERCEG NOVI – U Galeriji „Spinaker“ u Herceg Novom obilježena je 66. godišnjica od tragičnog potonuća probroda „Cetinje“ koji je 10. decembra 1944. pri prvoj redovnoj vožnji naletio na njemačku minu usred Tivatskog zaliva i sa sobom na dno odnio oko 200 putnika. Mahom su to bili žitelji Boke, te italijanski i njemački zarobljenici. Preživjeli su kapetan, sedam putnika i tri člana posade.

Pored Dragana Gačevića, instruktora ronjenja, koji je sa saradnicima utvrdio lokaciju potonuća broda, prisustvovao je i prof. dr Ivo Paparela, Dubrovčanin i sin zapovjednika „Cetinja“, kapetana Boža Paparele. Naša najveća pomorska grobnica iz Drugog svjetskog rata počiva na 41. metru dubine, bez ikakvog obilježja. Dogovoreno je da se ubuduće svake godine polaže vijenac i da se iznad njega postavi adekvatno obilježje. Sin kapetana Boža Paparela, Ivo prisjeća se da mu je otac pričao da ga je eksplozija izbacila u more i da se uhvatio za vrata od kormilarnice, koja su plutala i uz njih je čekao pomoć.

- Moj otac ubrzo je ponovo zaplovio, i to na brodu za čišćenje mina – priča Ivo Paparela. Posada „Cetinja“ brojala je 12 članova. Prvi oficir palube bio je kapetan Ivo T. Tomić iz Dobrote, upravitelj stroja Luka J. Kostić, prvi oficir stroja Ljubo Brguljan iz Prčanja (koga je dan prije nesreće zamijenio Tonko Karaman iz Dubrovnika), vođa palube bio je Josip J. Katalan iz Prčanja. Kormilari su bili: Gracija M. Rizoniko i Tripo G. Radoničić, a kuvar Petar B. Marković, svi iz Prčanja. Vođa stroja bio je Krsto I. Marković iz Stoliva, a ostali članovi posade: Anton I. Katalin iz Prčanja, Mato A. Marković iz Stoliva i Mihailo N. Jovanović iz Dobrote.