Podvodni ribolov prikradnjem na površini

U zadnje vrieme, sve je popularnija najmlađa tehnika podvodnog ribolova - lov prikradanjem, a njena varijanta, prikradanje na površini, upravo je idealna za podvodne ribolovce koji zbog nemogućnosti redovnog treninga ili drugih razloga imaju slabiju apneu ili ne mogu zaroniti na veću dubinu. Ovom tehnikom možemo postići iznenađujuće rezultate odn. ulov, a da pritom uopće ne zaronimo (ili zaranjamo plitko i kratko) i gotovo bez apnee. Postoji, naravno i druga strana medalje. Da bi imali uspjeha ovim načinom ribolova, tehniku moramo dovesti do savršenstva. Neophodno je odlično poznavanje terena i navika ribe u odnosu na određena stanja mora, doba dana, vremenskih uslova, mjesečevih mena, godišnjih doba itd., a dobro bi nam došlo i nešto kondicije.Dva ključna elementa za uspješan lov ovom tehnikom su predanost i koncentracija. U nastavku ćemo videti zašto.

Prije samog početka moramo obratiti pažnju na mjesto i vrieme lova, te meteorološke uslove koji vladaju ili će vladati na tom mestu u razdoblju kada nameravamo loviti. Ovo naravno važi i za sve druge tehnike podvodnog ribolova, ali posebno dolazi do izražaja prilikom lova na površini jer se riba ipak nalazi prvenstveno u dubinama i nećemo je uvek naći u plićaku ili pod samom površinom mora.
Ono što ribu dovodi u plićak je hrana. Obalni pojas između plime i oseke posebno privlači ribu jer je bogat biljnim i životinjskim organizmima koji za njih pretstavljaju bogatu trpezu. Pošto je to područje za vrijeme oseke na suhom i nedostupno ribama, plima je stanje mora kad se riba približava obali. Naplavljivanje obalnog pojasa izmami će račiće, crviće, pužiće i druge životinjice iz svojih skrovišta, što će privući piceve, šarge, orade i ciplove; alge koje se suše za vreme oseke posebno su primamljive salpama, a plimni talasi i struje done će i plankton k obali što će domamiti manju ribu - ušate, bugve, gire, male cipliće... koji su poslastica za brancina, gofa, licu i zubaca. Ako ima vetra, još bolje, naročito juga. Snaga njegovih talasa, valja i okreće kamenje u plićacima, otkrivajući sitne životinje koji žive ispod, čupa alge i morsku travu i stvara mešavinu koja je neodoljiva za ribu. Rad talasa uz obalu dodatno obogaćuje more kiseonikom i stvara povoljne uslove za razvoj planktona. Sve ovo zajedno utiče na pojačanu riblju aktivnost uz samu obalu. Usled hranjenja manje ribe manje su oprezne, što koriste predatori - brancini i lice, koji ih vrebaju skriveni u peni što ih stvaraju talasi udarajući o kamenu obalu. To naravno treba iskoristiti i podvodni ribolovac. Ovde ipak treba napomenuti da prejako jugo ne stvara najpogodnije uslove za lov na površini, pogotovo za početnike jer previše muti vodu, što otežava pravovremeno uočavanje ribe i onemogućava određivanje strategije prikradanja. Kod jakog juga, bolji rezultati se postižu lovom na čeku. Trebamo dakle nastojati poklopiti vreme našeg lova s razdobljem kad vlada plima i kad je more valovito jer će talasi i pena koju stvaraju uz obalu, dodatno maskirati našu vizualnu i akustičnu sliku.

Nije tajna da je najbolje doba dana za lov rana zora i kasno poslepodne. U to doba, riba je najaktivnija, pogotovo neposredno prije same zore. Podvodnom ribolovcu dodatno ide na ruku što u to doba dana prevladavaju duge sjene što treba iskoristiti kao zaklon prilikom prikradanja. Bolje je loviti po oblačnom vremenu nego po sunčanom kada nas sunčeve zrake mogu zaslepiti, a i naša silueta se pod vodom jače ocrtava. No, to ne znači da ne možemo loviti i po sunčanom vremenu, ali u tom slučaju moramo obratiti pažnju na naš položaj u odnosu na sunce, a poželjno je i da more bude bar malo valovito.
Što se tiče godišnjih doba, ovom tehnikom možemo loviti kroz cielu godinu, ali je jesen ipak najbolje razdoblje. More u to doba, ponekad stvarno podsjeća na akvarijum (u kojem međutim ne plivaju tropske ribice već orade, brancini i zubaci) i valjda nema riblje vrste koje se u to doba ne može sresti, a u sam plićak se zaleću lice, gofovi pa i palamide i tune.

Izaberimo i odgovarajuće mesto za lov prikradanjem na površini. Iz prethodno opisanog, nije teško zaključiti da su najbolja mesta s hridinastom i kamenitom obalom. Treba obratiti pažnju na rtove, male otočiće, kamene ploče i grebene koji vire. Na takvim mestima, rad mora je najjači, što stvara ribi plodnu podlogu za hranjenje. Istovremeno, takva mesta predstavljaju i odličan zaklon za podvodnog ribolovca kojim će se poslužiti da bi se neopaženo prišunjao plenu. Nije nemoguće loviti i na peskovitim terenima. Mogla bi se iznenaditi kakva ovčica, jato cipala ili čak orada, ali opet uz određene vremenske (pred)uslove. Peskovite obale su obično položene i tu nema jačeg rada mora što je manje interesantno ribama i generalno gledano takvi tereni predstavljaju, po meni, ipak slabiji odabir u odnosu na kamenite obale.
Problem s kamenitim i hridinastim terenima može biti (ali i ne mora) njihova nepristupačnost s obale, u kom slučaju ćemo morati koristiti čamac, a ako ga nemamo onda ćemo biti prisiljeni plivati do njih ili se igrati planinara. Dakle, već prije samog urona smo na iskušenju - rano ustajanje, po oblačnom ili čak lošem vremenu, (ali dobrom za ribolov), eventualno pešačenje ili duže plivanje do pošte, ako nemamo čamac. Ovo je prvi korak u ispitivanju naše predanosti. Ako ustrajemo, već sam prvi uron u ranim jutarnjim satima, može nagraditi našu odlučnost.

Obrisi cipala koji se materijaliziraju iz ranojutarnje tame (pod vodom je, jasno, još tamnije nego spolja) i lagano nam se primiču, dok mi nepomično plutamo na površini prateći ih puškom, nije uopšte retka situacija. Spuštamo se, dakle, u sam plićak i krećemo. Kretnje je lagano, opušteno. Rad peraja je potpuno neprimetan. Prepuštamo se moru i postajemo deo njega. Što je more mirnije, mi moramo ići laganije i tiše. Ukoliko plivamo suprotno struji, mora ćemo malo i zamahnuti, ali ćemo nastojati da nam pokreti budu što fluidniji. Ako plivamo niz struju, možemo se jednostavno prepustiti da nas lagano nosi. Lubini, lice, zubaci i drugi predatori obično love kontra struje, čekajući da im ona donese malu ribu koja joj se teško odupire zbog male mase, i zbog toga teže beži natrag u struju kad predator napadne. Tu činjenicu ćemo iskoristiti, pa ako želimo uloviti npr. brancina, krenut ćemo niz struju jer će se brancin (i drugi predatori) u 9 slučajeva od 10 pojaviti kontra struje. Ako pak lovimo uz struju, lakše ćemo iznenaditi kakvog pica, oradu ili cipla, jer vibracije koje kretanjema šaljemo kroz vodu, teže dolaze do receptornih organa ribe. Ukoliko je sunčan dan, nastojat ćemo da nam sunce bude za leđima kako nas njegovi zraci ne bi zaslepili i otežale uočavanje ribe. Riblje oko nije prilagođeno gledanju u svjetlo (što je jedan od razloga zašto se dizanjem sunca, ribe sve više povlače u dubinu) pa će nas, u tom slučaju, teže primetiti dok plivamo na površini iznad njih.

Obično se nastoji plivati tako da ruka kojom se drži puška bude sa spoljne strane dok se drugom rukom drži ili povlači za obalu ili hridine što vire iz mora. Na taj način puška ima više prostora za manevrisanje. Ima doduše i onih koji više vole obrnutu tehniku - puška uz obalu, a slobodna ruka vani, objašnjavajući to time da je puška tada bolje skrivena od pogleda ribe, koja danas prepoznaje i razlikuje ronioca s puškom od onog bez puške. U bilo kojem slučaju, puškom bi trebali pratiti pokrete glave. Kako okrećete glavu, tako pomičete i pušku u istom smjeru. Ukoliko ispitujete npr. dno ispred i ispod sebe, spuštat će te i pušku na dolje, a ako pak glavu okrećete u desno da bi vidjeli da li dolazi kakva riba s te strane i pušku će te usmeriti u istom pravcu. Po mogućnosti, glava i puška trebale bi biti u istoj ravnini. Još jednom treba naglasiti važnost koncentracije. Koncentracija bi trebala započeti još na kopnu (ili u čamcu). Promatrajući obalu, odredi će te bitne punte - rtove, hridi, grebene, odvaljeno kamenje, nasipe, bazene itd., te shodno tome početi pripremati strategiju. Treba se potpuno uživeti u ulogu lovca. Već sam prvi ulazak u more treba biti potpuno koncentriran , s puškom spremnom za gađanje. Legendarni Dapiran, uspoređuje svoje kretnje s pokretima drevnih istočnjačkih vještina, koje su i same tražile uzore u pokretima životinja, naročito predatora. Promatrajte npr. našu običnu domaću mačku negde u parku ili dvorištu. Uočite kako vreba kakvog vrapca ili leptira. Sagne se nisko uz zemlju ili iza kakvog zaklona i snima situaciju. Kad ocjeni da je pravi trenutak, brzo, spuštena uz tlo, prieđe nekoliko koraka bliže potencijalnom plenu, do sledećeg zaklona. Tamo zastane i opet promatra, tražeći najbolji put kojim će se neopaženo približiti još malo. Opet kreće do idućeg zaklona i tako sve dok se ne primakne plenu dovoljno blizu za završni napad. Na sličan način se kreće i podvodni ribolovac prilikom prikradanja na površini. Skriven iza kakve stršeće hridi ili priljubljen uz obalu, promatrat će okolinu oko sebe i snimati situaciju.

Ukoliko uoči ribu, odredit će taktiku približavanja ili će pričekati da riba priđe njemu, zavisno od situacije. Ako nema ničeg na vidiku, kreće dalje, odredivši pre toga put i način kako će se kretati do sledeće interesantne tačke. Npr. odredi će izbačenu hrid kojoj vrh viri iznad površine mora, do koje će doći povlačeći se prvo slobodnom rukom za veće kamenje u pličaku bez upotrebe peraja, i pri tom iskoristiti sjenu koju stvara obala na tom dijelu, dok će zadnji deo puta nastojati što brže i tiše preplivati jer taj deo ne pruža nikakav bolji zaklon.
Pritom će cijelo vrijeme biti spreman na odapinjanje haruna. Ako je more mirno, maksimalnu pažnju moramo obratiti na naše kretnje, kako ne bi pravili buku, jer ćemo ribu uplašiti dok je još daleko, tako da je nećemo imati prilike niti videti. Kad smo blizu sledeće punte, opet maksimalan oprez. Iza svakog kamena možemo naleteti na ribu i na to moramo biti spremni u svakom trenutku. Približavamo se lagano, spremni na gađanje. Kad dođemo do željene tačke (hridi, kamena, grebena, rta, odrona,...), malo ćemo zastati iza nje, proučiti situaciju, nastojati predvideti gde bi se mogla pojaviti riba, a onda oprezno početi provirivati iza, s puškom na "gotovs", u ravnini s očima. Pomaljamo se centimetar po centimetar, kako bi na vrijeme uočili ribu, prije nego ona vidi nas. Ne čeka nas, naravno, iza svakog ugla brancin kapitalac. Često ćemo satima, maksimalno koncentrisani, klizati od kamena do kamena i - ništa ! Ovde, sad ponovno do izražaja dolazi odlučnost. Moramo ostati usredsredjeni do kraja jer bi lako moglo dogoditi "po Murphy-ju", - taman kad smo se razočarani opustili jer nam je dosta svega, ispod nas prođe orada od 2 kg, a nama puška negde u vazduhu... te je možemo samo ispratiti pogledom (doduše, ni to nije tako loše - barem ćemo imati o ćemu pričati ).
Odlika dobrog i iskusnog podvodnog ribolovca je znati promatrati i slušati okolinu. Kao što su drevni lovci na kopnu znali čitati tragove jelena, tako ćemo vremenom i mi naučiti čitati tragove riba. Smrvljeni ostaci ježeva, ljuštura volaka i školjaka, naznači će nam da je tu prošla orada, a ako na ostacima boja još nije izbledila znači da je prošla nedavno. Ako je pred nama oblak planktona, obično su tu i jata malih riba ispod same površine, a ako se one nervozno kreću lijevo-desno, umjesto da su zaokupirane hranjenjem, gotovo sigurno je negdje u blizini brancin, lica, gof ili neki drugi predator. Predatora može otkriti i crnilo sipe ili hobotnice koje "visi" u vodi, nakon što ga je glavonožac ispustio u bijegu (ovdje, doduše, predator može biti i neki drugi ronioc u blizini).
Ako smo dobro koncentrisani moći ćemo izdvojiti pod vodom različite zvukove. Lako se npr. može čuti karakteristično ffrrrrrrr..., zvuk koji proizvodi trenje ribljih ljusaka o vodeni fluid uslijed velike brzine, koja se postiže naglim i brzim potezima repa prilikom bega ili napada. Iskusniji ribolovci mogu razlikovati takav zvuk koji proizvodi jato male ribe od onog koji proizvodi npr. velika lica. Ako sličan zvuk iznenada čujete neposredno iza sebe, vjerovatno je to bio brancin koji vam se približio iza leđa dok ste nepomično plutali na površini, a kada ste se pokrenuli, nesvesni njegovog prisustva, uplašio se i hitro pobegao.
U praksi, situacija nam neće uvijek omogućavati da u lovu koristimo isključivo tehniku prikradanja na površini. Korisno ju je kombinovati s drugim tehnikama podvodnog ribolova. Ukoliko plivamo u seni kakvog zida i ispod sebe ugledamo šarga kako pase na njegovim obroncima, ali na dubini na kojoj ga ne možemo doseći s površine, lagano ćemo uroniti bez pljuskanja po površini i bez rada perajama, spustit ćemo se direktno na ribu i gađati je u poniranju. Jasno je da tehnika ovdje ima odlučujuću ulogu. Jedan pogrešan trzaj perajama i riba će bočnom linijom osetiti naše prisustvo, a onda imamo malo vremena za popravak. U ovakvim situacijama obično nećemo imati vremena za pravilnu pripremu urona i dugo ventiliranje. Jedna od tehnika ventiliranja kojom se možemo poslužiti u ovom slučaju je da izvedemo najviše 3-4 brza udaha iz trbuha, a izdahnemo eksplozivno, također iz trbuha, tako da naglom kontrakcijom trbušnih mišića istiskujemo udahnuti zrak. Ovo će nam biti dovoljno za 30-40 sekundi apnee što je i više nego dovoljno. Ako pak u daljini ispred sebe ugledamo npr. jato cipala koje pliva prema nama, zastat ćemo, privući se uz obalu ili iza kakve hridi, ili ako nemamo momentalno nikakav zaklon možemo se jednostavno ukipiti na površini i čekati da nam riba dođe na puškomet. Izvest ćemo zapravo čeku na površini. U sličnoj situaciji, možemo i lagano zaroniti u plićak i napraviti čeku na dnu.

Cipli su inače, po mom mišljenju, vrsta ribe koja se ovom tehnikom najlakše lovi. Za iskusne ribolovce ne predstavljaju neki izazov. Mogu se loviti u svim slojevima mora, od dna pa do same površine.
Salpe su već iskušenje, ali iskusniji ribolovci i njih love bez većih problema. Lovom s površine ih je najlakše iznenaditi dok pasu, po mogućnosti iza kakvog velikog kamena ili u kakvoj udubini, koji će nas sakriti od njihovog pogleda i omesti da vibracije koje proizvodimo dođu do njihovih bočnih linija.
Za piceve, šarge, fratre i orade, treba već malo bolja tehnika i poznavanje ponašanja pojedine ribe. Njih nećemo sretati kako plivaju uz površinu, već ćemo ih tražiti na dnu ili na obroncima podmorskih zidova. U sam plićak dolaze rano ujutro, još prije svitanja, a kasnije se povlače dublje. U tom slučaju ćemo morati često kombinovati prikradanje na površini s drugim tehnikama, naročito s direktnim poniranjem na ribu i s prikradanjem po dnu.
Lubin je sliedeći korak više u lovu prikradanjem na površini. I njega možemo sresti na svim dubinama od dvadesetak cm, pa do 8-10 m.
Manje iskusni podvodni ribolovci verovatno nisu svesni koliko se često, pogotovo zadnjih godina, plutajući na površini, može sresti lica ili gof.

Oprema podvodnog ribolovca uviek ima važnu ulogu, a kod lova prikradanjem ima svoje dodatni značaj. Kod odabira maske, prednost treba dati vidljivosti u odnosu na unutarnji volumen (za razliku od odabira maske za lov u dubini). U obzir mogu doći čak i neki modeli za ronjenje bocama, pod uslovomom da nisu napravljene od prozirne plastike/silikona i da nisu previše živih boja.
U slučaju izbora peraja ne moraju biti dugački modeli, a ako se već odlučimo za takve, bolje je uzeti one mekših listova, koje će manje umarati noge nakon dugog plivanja. Ovde nam velik potisak nije primaran zahtjev, već je to pokretljivost. Karbonske peraje nisu najpogodnije za ovakav način lova zbog njihove krhkosti, ali je Picasso napravio interesantan model, namjenjen baš za lov u plitkoj vodi. Kraće su od drugih karbonskih modela, pojačane su kevlarskim vlaknima (koja su otpornija na oštećenja), a listovi su obrubljeni gumom kako bi amortizirali udarce o kamenje i druge predmete. Na taj su način dobivene peraje većeg potiska od odgovarajuće polimerne peraje, istovremeno zadržavajući čvrstoću.
Na video snimkama Giorgia Dapirana možemo videti da on nosi glatka ronilačka odela. Ja bih prednost dao ipak robusnijim modelima, koji sa spoljne strane imaju jersey ili još bolje lycru. Čvršće odielo će nam dobro doći dok se provlačimo između oštrih hridina ili grebena, pri čemu ga nije teško poderati, pogotovo ako je glatko. Za razliku od lova u dubinama, boja ronilačkog odijela ovdje je važna. U samom plićaku, boje se dobro raspoznaju i maskirna odijela bi mogla donijeti odlučujuću prednost. Postoje modeli raznih uzoraka, a treba odabrati ono koje najbolje odgovara terenu na kojem najčešće lovimo. Primjećeno je da su maskirna odijela posebno efikasna kod lova pica, lubina i zubaca. Kod odiela za lov prikradanjem vrlo je bitno da kapuljača dobro prijanja, jer ćemo često okretati glavu u svim smjerovima i ako nam se prilikom toga kapuljača odmakne od lica, ohladit će nas mlaz vode koji će se sjuriti uz obraz i nastaviti dalje po celom telu. Također, bitne su i dobre rukavice koje će nas zaštititi od oštrih bridova stena i hridi dok se držimo za njih. Mogu dobro doći i dodatne kolenice od neoprena, pogotovo ako pužemo po samom plićaku ili koristimo mekano odijelo.

U podvodnom ribolovu prikradanjem, jedan od najvažnijih elemenata opreme, koji se ne sme nikako zanemariti, čine ronilački tegovi. Pravilan balans ronioca je izuzetno važan (može nas koštati izgubljene ribe). Olovni tegovi bi se trebali rasporediti na više tačaka, a ne samo oko pojasa. Obično se postavljaju na leđa, oko pojasa (neki stavljaju po dva pojasa - jedan nešto više struka, a drugi nisko na bokovima) i na noge, oko skočnih zglobova, kako bi se težina tegova rasporedila po čitavom tijelu, što znatno olakšava ronjenje. Neravnomerno raspoređeni tegovi uzrokova će da se pojedini delovi tela stalno uzdižu dok smo uronjeni, pa ćemo za održavanje optimalnog položaja morati trošiti dodatnu snagu (i kiseonik), vremenom ćemo početi gubiti koncentraciju, a na mestima gdje je koncentrirano više utega (najčešće lumbalni deo leđa), poče će se javljati bol. Obično se za lov u plitkoj vodi stavlja nešto više utega (zavisno od debljine odela), kako bi imali bolju stabilnost na valovitom moru i kako bi lakše zaronili u plićaku gde odelo zadržava veliku pozitivnu plovnost.
Tačna masa i raspored utega zavisi od čoveka do čoveka i svatko bi za sebe trebao odrediti onako kako mu najbolje odgovara. Da bi došli do idealnog rasporeda trebat će vam nešto prakse i iskustva. Na kraju i deo opreme bez kojeg uopšte ne bi mogli loviti - podvodna puška. Prilikom lova s površine, često ćemo morati gađati na veću daljinu, bilo horizontalno, bilo okomito ili negdje između toga, pogotovo ako je dobra vidljivost pod vodom ili ako je more mirno. Trebat će nam dakle jaka puška, ali istovremeno ne preduga, kako ne bi limitirali pokretljivost, jer će nam ta osobina itekako trebati. Po meni bi u obzir došle lastikače (gumenjače) dužine 90-100 cm, opremljene gumama promjera 16 mm i harpunima promera 6 mm. Ako očekujemo da ćemo naletjeti na kakvu licu ili gofa (ili oni na nas), uzet ćemo gume promera 20 mm i deblji harpuna od 6,5 mm, a na pušku obavezno treba montirati rolicu. Teško je, inače, sugerirati pravi odabir guma i harpuna te dužinu puške jer gotovo svatko ima svoju idealnu varijantu kojom postiže najbolje rezultate. Početnicima će i za to trebati određena praksa. Ako upotrebljavamo puške izrađene od kompozitnih elemenata (karbon, kevlar, grafit, ...) moramo biti oprezni prilikom manevrisanja, pošto su izuzetno krhke i osjetljive na udarce o hridi i sl. Te puške su također i dosta lakše od npr. aluminijskih modela, što im daje veću pokretljivost pod vodom, ali ih je i teže kontrolsati u plićaku po valovitom moru.
Ne smijemo nikako zaboraviti ni puške na komprimirani vazduh. Velika im je prednost izuzetna pokretljivost pod vodom jer imaju manji hidrodinamički otpor od arbaleta. S druge strane su dosta teže. Mislim da su za lov prikradanjem na površini najbolji novi modeli, dužine 85-100 cm, koji imaju uži promjer cijevi i koriste tanje harpune promera 6,5-7 mm čime postižu veću izlaznu brzinu i veći domet. Ukoliko je more mutno i vidljivost smanjena, koristit ćemo kraće modele, 70-90 cm za lastikače i 85-90 cm za pneumatske puške.
Za kraj, još jednom podsjećam na predanost i koncentraciju. Kako ste odlučno i predano započeli lov, tako ga treba i završiti. Volju treba zadržati do kraja, do samog izlaska iz mora. Posljednji trenuci lova mogu itekako skrivati uzbuđenje.